|
[I]Budi sad moj tumač snova. Čitaj me kao knjigu, ja ću te ponizno slušati kako me vrijeđaš. Čitajući moju psihu, tijelo i snove. Nikad više nećeš me vidjeti, osim danas. Kad mi otkriješ tugu, dublje od svih uđeš u mene. Sad mi objasni moju opsesivnost forme. Preranu zrelost. Kratko djetinjstvo. Dok stoji pored tebe žena-dijete. Tko me navede da budem taj dio sebe?
Hodajući po sobi, kako bi shvatila svaki dio tijela. Nuditi se naga, kao da time dajem sve samo da saznam istinu. I ne pitaj me dali me nagost tjera na neugodu. Zar da se sebe bojim, dok svira tišina mene. Neka drugima priča o traženju davno izgubljenog. Tražeći tada nesvjesno, sebe uvjeravajući imali u tome istine. Što tada ? Kad se pogledom uvjerim sama. Ona neka misli o mojem snobizmu, sve dok sama ne postane dio toga. Kad zagasne njena glupost i zaželi se tišine. Kako li se samo boji ništavila, kako li se samo boji da bude sama usred buke, dok je gledaju mase. Reci mi kako sam samo bila odvratna prema njoj, poslajući joj pismo upućeno samo njoj. Začepila sam njoj usta, kad je postala svjesna sa kim noćne sate dijelim.
I tebe je Anais uništila ista osoba, kao i mene. Dobile smo pečat, i takve sad moramo hodati ulicama, neka se svi smiju, a poneki nek se sažale nad nama. Živjeti ćemo u svijetu gdje se nećemo prepoznati na lomačama. Ostali mogu i dalje, nazivati nas zmijama i kučkama. I bolje da ne zna čovjek sa kojim dijelim dio sebe, kako me njegov prijatelj naziva zmijom, koju baš zato voli.
Dok se drugi muškarac naljutio kad sam mu odvratila pljusku na njegovo traženje mene u cijelosti. Ostavila sam ga sa izjavom – gdje Vam je ostala mašta, sa primanjem diplome, i zalupila vrata. –Zar nije bio zadovoljan, nacrtala si sve što je tražio ?- pitala me prvo pitanje nakon mojeg monologa. – Ne, govorio je o skrivanju istine. Smatrajući da sam previše diskretna. Možda sam trebala kao druge pridržavati jabuku u desnoj ruci.- Ponudila sam mu osvrt na rad sa fotografijom. Shvatio je zašto mi je važno ostavljati voajera sa pitanjem u ruci, umjesto jabuke.- dodala sam.
-Jesi li ikad imala izliku za preljub ?- odvraćajući me drugim pitanjem, kako bi zaboravila današnji dan. – Očekivala sam od tebe, pitanje koje mi ne postavljaju često mnogi ljudi. Ako želiš da znaš, nemam. Varat ćemo se paralelno i svjesno, kad se istrošimo, kad nastane nedostatak snage da se pogledamo u oči. -Zvala me je danas, bilo je već prilično kasno za njezin poziv-. Anais me je slušala kao najbolja prijateljica, koja je pokušala odigrati ulogu koju nisam nikad osjetila u mom životu. -Nismo se čule od kad sam otišla. Kaže mi da sam suha, što to radim od sebe. U pozadini sam čula muški glas kako govori, da se previše trošim. Nisam prepoznala tko je bio muškarac, osim što sam upoznala njegovu surovost u izražavanju. Kaže mu da ušuti dok govori sa mnom. Nastavila je u istom tonu, dali sam svjesna svojih bora oko očiju. Do nedavno smatrala ih je smijalicama, sad ih naziva mojim uništavanjem sebe. Sklopile smo slušalicu. Pred ogledalom nisam prepoznala svoju suhost, a kako sam i mogla, kad sam svakodnevno upoznata sa istim licem i teško naslućujem promjene na njemu. Osim bora, koje sam jasno vidjela. One više nisu bile dio smijeha, samo posljedice produženog dana. – Mislim da te razumijem.- dodala je Anais nakon duge šutnje.
– Vjerovatno misli da si kupuješ skupe stvari, a da frižider ostavljaš samo za hlađenje vina.- Imala je pravo, bila je jedna od onih za kojima nisam trebala puno govoriti, jer znala je da je u pravu. - I za kraj, Anais, ne mogu shvatit tvoju potrebu za tom ženom, koju nazivaš vrhunskom ljubavnicom. Popila je gutljaj vina i zapalila cigaretu, dalo se naslutiti da će slijediti pljuska. – Kao Henryeva i tvoja potreba za čitanjem, vođenjem ljubavi, čitanjem, vođenjem ljubavi u istoj noći.- Nasmijale smo se zajedno po prvi puta tog dana. Nudila sam njoj da pročita moje zadnje otvaranje same sebe. Prije odlaska upitala me, koju ženu toliko volim, da je konstantno prisutna u mojim pričama ?
-Možda ona koja je mogla postati, ili ona koja tek slijedi.-
Otvorila je vrata stana na samom odlasku iz mojeg stana. – Želim ti još nešto reći. Prestani piti skrivajući se da te ne vidi, nestati ćeš sa smijalicama.- Otišla je. Ostavila je za sobom jedini dan kojeg želim imati u sjećanju. Nikad neće znati, da dani postali su rijeke alkohola u noćima potpune tišine mene.
|
